JEZIK EGZILA
Predmet ovoga teksta je sloboda samoodređenja, koja jednostavno podrazumijeva da baš svaki član društva ima pravo da bude ono što on/ona jesu. Niko ne treba biti predmet prezira ili žrtva diskriminacije na osnovu svoga rođenja ili načina na koji sebe vidi - čak iako je ta diskriminacija, otvoreno ili tajno, prihvaćena od diskriminiranog. U isto vrijeme, naravno, niko ne treba da uživa nepravedne povlastice zbog svog porijekla, vjerovanja, načina mišljenja, ili jednostavno zbog toga što je to što jeste. Ovdje u Evropi, vi vjerojatno te slobode uzimate zdravo za gotovo; u svakodnevnom životu ih konzumirate kao osnovna ljudska prava i možda nemate potrebu ni razgovarati o tome.
Ali o tome je neophodno raspravljati, jer čak i u zapadnim demokratijama, sloboda samoodređenja nije, kako se može učiniti na prvi pogled, zadovoljavajuće razriješeno pitanje. Istina je da je koncept ljudskih prava, od kojih je najosnovnije pravo na slobodu i dostojanstvo, prvi put formulirala zapadna civilizacija. Ali s istog prostora je i porijeklo totalitarne države. Za diktature 20. stoljeća bilo je prirodno oduzeti ljudska prava, ljude poput ovaca zatvoriti u velike toreve, i prikačiti im lahko prepoznatljive etikete - previše očigledne ambleme privilegirane ili stigmatizirane države. Kad se o ovome govori, obično se prvo pomisli na ekstremne primjere. Međutim, rijetko se razmišlja o sredini, gdje se kriju razne forme diskriminacije.
Ne možemo precijeniti štetu počinjenu institucionalizacijom i praktičnom primjenom ovog sistema kolektivnog etiketiranja - kako je iskrivljeno razmišljanje kod ljudi, zatrovani međuljudski odnosi i iskrivljeno njihovo viđenje samih sebe. Sistem simbola koji su izumjeli nacisti na neki je način bio najjednostavniji i najtransparentniji. Njihov cilj bio je da istrijebe određene narode dok su druge ohrabrivali da se razmnožavaju poput rasplodnih životinja. U komunističkim diktaturama, situacija je kompliciranija. Ovdje su oficiri koji provode selekciju uvijek unutar zakona i ljude šalju od jednog do drugog tora. Nekad se desi da usred procesa selekcije, nadležni oficir bude zgrabljen za ramena i gurnut u jedan od onih neprijatnih torova prema kojem je do tog trenutka slao druge.
Ne želim da se upuštam u analizu diktatorskih režima, koji su diskriminaciju i genocid pretvorili u generalni princip vladavine. Osim toga, spomenuo sam samo najekstremnije forme kolektivne diskriminacije koje su prakticirale diktature 20. stoljeća i dao sam samo evropske primjere. Znamo da ima mnogo neevropskih formi. Čak i u Evropi postoje blaže, no ipak poprilično efektne, forme kolektivne diskriminacije koje možemo zvati civilna diskriminacija.
Vlasti su, čini se, nemoćne protiv civilne diskriminacije, i političari koji se dirljivo nazivaju populistima eksploatiraju je sa besramnom lahkoćom. Onda postoji, posebno u istočnoevropskim, postkomunističkim državama, vrsta diskriminacije koja se provodi prešutno, čak i promovira, iako je zvanične vlasti odlučno negiraju.
Ne tako davno, indijska autorica Urwashi Butalia ponudila je sopstvena iskustva. Od nje smo naučili šta se desi s populacijom kad politika povuče crtu između dva naroda, u ovom slučaju Indijaca i Pakistanaca, koji govore isti jezik i dijele istu kulturu - kako njihovo razmišljanje, živote, može preokrenuti religiozni fanatizam i iracionalni nacionalizam. Praktično preko noći, ovaj se narod našao u dva različita kampa i jednostavno nisu znali šta da rade sa činjenicom sopstvenog postojanja, svojim kristalno jasnim identitetom, i do tog trenutka jasnim samoodređenjem.
Mi smo Evropljani često iskusili tako iznenadne, često brutalne promjene u prošlom stoljeću - više u istočnoj i centralnoj Evropi nego na zapadnom dijelu kontinenta. Takve promjene često su pratili nenedoknadivi kulturni gubici. Nekad kulturni centri i univerzitetski gradovi gdje su se govorila tri ili četiri jezika, spustili su se na nivo učmalih provincija u velikim imperijama ili su jednostavno nestali sa kulturne mape Evrope. Mnogi će pomisliti na Czernowitz, odakle potiče pjesnik Paul Celan, kao "grad naseljen ljudima i knjigama". Sami su Nijemci, što je bila posljedica njihove želje za svjetskom dominacijom, uništili njemačku kulturu u multinacionalnim, multilingvističkim područjima čija populacija je dostizala milione - područja koja su uglavnom bila pod njemačkim kulturnim utjecajem.
Uništili su jevrejsku manjinu koja je govorila njemački ili jidiš, a njemačkom jeziku je podarila takve literatne gigante kao što su Franz Kafka i Celan.
Često živeći u drugim jezičkim okruženjima, ovi su pisci pisali na njemačkom i to su radili zbog toga što je to bio jezik koji su njihovi roditelji govorili kod kuće: pošto su bili Jevreji, bez korijena i kosmopoliti, kao što bi to rekli njihovi neprijatelji, razmišljali su u dimenzijama dominantnog jezika. Pisati na njemačkom značilo je intelektualnu nezavisnost za ove pisce; osiguravalo je njihovu slobodu za samoodređenje. Danas, nekad njemačke kulturne sfere, od recimo Krimskog poluotoka od Bukovine i Galicije na sjeveru - više ne obogaćuju njemačku kulturu, i jedini odgovorni za to su sami Nijemci.
Postavljanje politike i kulture u neprijateljski, prije nego u samo suprotstavljeni odnos, karakteristično je za fenomen 20. stoljeća. To je bez sumnje prirodni razvoj – kad se politika razvede od kulture, oslobađa se neograničeni despotizam kroz čistu moć i može proizvesti nepopravljive štete. Ovaj razvod možda neće uništiti živote i imovinu, ali će uvijek korumpirati ljudsku dušu. Sredstvo destrukcije se zove ideologija. Dvadeseto stoljeće, stoljeće zabilježeno po užasnom gubitku kulturnih vrijednosti, ono što se zvalo vrijednost pretvorilo je u ideologiju.
Najtragičniji aspekt ove promjene bilo je da su moderne mase, koje nikad nisu imale pristupa kulturi, ideologiju primile u korijenu. Ovaj je razvoj imao mnoge uzroke, od kojih je jedan svakako činjenica da su se ove mase pojavile u vrijeme kad je evropska civilizacija prolazila kroz jednu od svojih (moglo bi se reći najdublju) duhovnih kriza. Postojali su ljudi koji su, uz pomoć finih tehnika mašinerije političkih partija, preuzeli kontrolu ovih masa. Čini mi se da je Thomas Mann rekao kako je dovoljno da se velike mase ljudi nazovu Volk da bi ih se navelo da prihvate bilo šta. Nije bila potrebna totalitarna država da bi se to uradilo; autoritarna vladavina Franca, Dolfussa, ili Nicolasa Horthyja također je mogla okrenuti religiju, patriotizam i kulturu u politiku, a politiku u sredstvo mržnje.
Mržnja i laganje - to su vjerojatno dvije najvažnije komponente političke edukacije koju su primili ljudi u 20. stoljeću. Trebamo se samo sjetiti "Dvije minute mržnje" u Orwellovoj 1984.
"Laganje nikad nije bila potentnija sila za oblikovanje povijesti kao u posljednjih 30 godina", napisao je Sandor Marai 1972. To je posebno istina za zemlje Centralne i Istočne Evrope, koje su poslije Prvog svjetskog rata na površinu izbacile pretjerano osjetljiva nacionalna osjećanja. Velika centralnoevropska sila, Austro-Ugarska monarhija, kolapsirala je i njena dezintegracija proizvela je otrove koji su inficirali nove nacionalne države koje su nikle na njenom mjestu. Na univerzitetima i koledžima surovo okrnjene Mađarske, uvedeni su diskriminatorski zakoni, i 1938. nametnuta je sveobuhvatna antijevrejska legislativa. Na mene su 1944. stavili žutu zvijezdu, koju na svoj simboličan način još uvijek osjećam; do današnjeg dana nisam bio u stanju da je skinem.
Priznajem da je zapanjujuće da više od 10 godina nakon eliminacije posljednje evropske totalitarne države, više od 10 godina nakon uvođenja reprezentativne demokracije u ovom dijelu Evrope, ja još uvijek ovo kažem. Istina je da se sa ovom činjenicom nije jednostavno suočiti, i da ju je još teže prihvatiti. Tako bolesno stanje duha, čini se, proizvodi i svoju sopstvenu patologiju a da se toga nije potpuno svjesno. Naprimjer, obuzme vas osjećaj da je svijet oko vas nedokučiv, poput duha, iako ste to upravo vi sami koji postajete nestvarni.
Ili se desi sasvim suprotno: samog sebe shvatate kao stranca, iako je sve što ste uradili da ste se utopili sa svojim otuđenim okruženjem. Moja supruga, koja je Amerikanka, i stoga oslobođena ovih istočnoevropskih bolesti primijetila je da, kad smo u inostranstvu, ja prolazim kroz potpunu transformaciju ličnosti. U stranim zemljama, osjećam se kao kod kuće, dok se kod kuće osjećam kao stranac.
Sa strancima komuniciram slobodno, dok sa svojim sunarodnjacima imam blokadu. U diktaturama koje su se zvale socijalizam ovo je bilo prirodno stanje i više-manje naučili smo da živimo s tim. Za navikavanje na rasizam u demokratiji treba više vremena. Ali makar mi se čini da sada počinjem da razumijevam problem, koji, izgleda, nije samo moj.
U svakodnevnom životu moram konstantno odgovarati na uznemiravajući stimulans koji dolazi iz svijeta oko mene; to su kao blagi električni šokovi koji mi peckaju kožu. Govoreći metaforično, ja se uvijek pomalo češkam. Svi se sjećamo one poznate Monteskijeove: "Ja sam prvo ljudsko biće, pa odna Francuz." A rasista - jer antisemitizam od Auschwitza nije više samo antisemitizam - želi da prvo budem Jevrej i da nakon toga više nisam ljudsko biće.
Mi u našoj zbunjenosti prvo tragamo za argumentima sa kojima bismo se odbranili i onda spoznajemo da o sebi govorimo i mislimo u najprimitivnijem maniru. No nije čudo: ono protiv čega se borimo je iznad svega primitivno. Ako nas gurnu u životinjski kafez, moramo se boriti protiv životinja. Neosnovani stavovi protiv kojih protestujemo vode nas da o sebi razmišljamo na najniže načine; nakon izvjesnog vremena ne razmišljamo više o sebi samima, već o drugima. Ovaj proces, ukratko, izopačava našu ličnost. Ultimativna i najbolnija samoodbrana tako iskrivljene ličnosti je također poznata: konfrontirana sa neljudskim ideologijama, bespomoćna žrtva se napreže da dokaže sopstvenu ljudskost. Ima nešto patetično u ovom očitovanju, jer ono što ideologija zapravo želi da mu oduzme jeste ljudskost. Ali jednom kad prihvati rasističke kategorije, on postaje Jevrej, i što više pokušava dokazati da je čovjek, to je jadniji i sve manje čovjek. U rasističkom okruženju, Jevrej ne može biti čovjek, ali ne može biti ni Jevrej. Jer "Jevrej" je nejasna odrednica samo u očima antisemita.
Francuski pisac Edmond Jabes jednom je rekao da je breme jevrejske egzistencije jednako bremenu pisca. Niko moju poziciju nije preciznije opisao. No, ja ipak vidim i bitnu razliku. Postati pisac bilo je rezultat svjesne odluke, ali kao Jevrej, ja sam rođen. Da bi se moje ja-pisac i moje ja-Jevrej pomirili u jednom atributu, na svoje jevrejstvo trebam gledati kao na planirano izvršenje literarnih zadataka: posao koji je potrebno kompletirati; odluka koja favorizira totalnu egzstenciju ili samonegiranje. Ako izaberem pun život, odjednom je sve u moju korist. Na koncu, činjenica da sam Jevrej je rezultat odluke: nakon što sam je donio, ne samo da ću zaroniti u krizu samoidentiteta, već će oštrije svjetlo biti bačeno na moje cjelokupno postojanje. No, ja ipak moram konfrontirati nekoliko pitanja koja nameće moja osobena jevrejska priroda. Prije dvije ili tri decenije pitanje za koga pišem odbacio bih kao irelevantno pseudopitanje. Ja naravno pišem za sebe, rekao bih, i u osnovi još uvijek tako mislim. Ali danas više naginjem da priznam da drugi ljudi, svijet oko mene, interrelacije koje se nazivaju društvo, također igraju ulogu u kreiranju entiteta koji zovem "Ja". Stoga, makar djelimično, ja sam zatvorenik svojih okolnosti, i nema sumnje da je ta činjenica ostavila traga na sve što sam proizveo.
Ako kažem da sam jevrejski pisac, ne znači naravno da sam i ja Jevrej. Jer kakav je to Jevrej koji nije imao religiozni odgoj, koji ne govori hebrejski, koji nije upoznat sa osnovnim tekstovima jevrejske kulture, i ne živi u Izraelu, već u Evropi? Ono šta mogu reći za sebe jeste svakako da sam kroničar našeg anahronog položaja, položaja asimiliranih Jevreja, nosilac i bilježnik tog položaja, i navjestitelj njihovog neizbježnog nestanka. U tom smislu, Endlosung (konačno rješenje) ima krucijalnu ulogu: niko čiji je jevrejski identitet baziran primarno, možda ekskluzivno na Auschwitzu, ne može se zaista zvati Jevrejom.
On je Isaac Deutscherov "ne-jevrejski Jevrej" evropska raznolikost bez korijena, i ne može razviti normalan odnos sa jevrejskim položajem koji mu je nametnut. Njemu je dodijeljena uloga, možda važna uloga, u evropskoj kulturi (ako takvo nešto postoji), ali on ne može imati udjela u post-Auschwitz jevrejskoj povijesti ili u jevrejskom preporodu (ako takvo što postoji).
Pisac holokausta je dakle u teškoj poziciji. U ranijem eseju nazvanom "Jezik egzila" pokušao sam da razvijem ideju da holokaust nema i neće imati sopstveni jezik. Evropljanin koji ga je preživio, svoje muke mora opisati na jednom od evropskih jezika, ali to nije njegov jezik; niti je to jezik zemlje koji je koristio da ispriča svoju priču. "Pišem svoje knjige na posuđenom jeziku, koji će ih sasvim prirodno, isključiti, ili će ih tolerirati samo na rubovima svijesti", napisao sam u tom eseju; kažem "prirodno" jer zemlja čiji sam jezik koristio je tokom stoljeća duge borbe za nacionalni opstanak razvila mit, koji je, kao dio prešutnog nacionalnog konsenzusa, ostavio posljedice na njenu književnost također.
Sviđa mi se da pišem na mađarskom, jer sam na ovaj način svjesniji nemogućnosti pisanja. U pismu Maxu Brodu, koje opisuje situaciju jevrejskog pisca, Kafka govori o tri nemogućnosti: nemoguće je ne pisati, nemoguće je ne pisati na njemačkom, i nemoguće je pisati na bilo koji drugi način. Onda kaže: "Mi možemo gotovo dodati i četvrtu nemogućnost: nemoguće je pisati. "Danas bi možda dodao još nešto na listu: nemoguće je pisati o holokaustu. Mogli bismo nastaviti nabrajati paradoksalne nemogućnosti do u beskonačnost. Možemo reći da je nemoguće ne pisati o holokaustu, a posebno nemoguće pisati o tome na bilo koji drugi način.
Što god da piše, na bilo kojem jeziku, pisac holokausta je duhovni bjegunac, koji traži duhovni azil, postojano na stranom jeziku. Ako je istina da je jedino pravo filozofsko pitanje pitanje samoubistva, onda pisac holokausta, koji izabere da nastavi živjeti, zna samo jedan stvarni problem, problem emigracije, iako bi bilo jednostavnije govoriti o egzilu. Egzilu od istinskog doma, koji nikad nije postojao. Jer ako je postojao, bilo bi nemoguće pisati o holokaustu. Tad bi holokaust imao jezik, i pisac holokausta bio bi integriran u postojeću kulturu. Ali to se nikad ne može desiti. Svaki jezik, nacija, civilizacija, ima dominantno Ja koje percipira, kontrolira i opisuje svijet. Ovo uvijek aktivno, kolektivno Ja je suština koju svaka veća zajednica, nacija, narod ili kultura može, u različitim stepenima uspjeha, identificirati. Ali gdje svijest o holokaustu može naći dom? Koji jezik može tvrditi da uključuje suštinu holokausta, dominantno Ja, njegov jezik? I ako postavimo to pitanje, ne slijedi li drugo - da li se može zamisliti da holokaust ima i svoj sopstven jezik? I ako je odgovor "da", ne bi li taj jezik bio tako strašan i jadan da bi uništio one koji ga govore?
Možda je pravedno da prognanik holokausta prihvati svoje progonstvo, i da o tome s vremena na vrijeme piše izvještaje. To posebno mora biti tako u istočnoj i centralnoj Evropi, gdje je kao posljedica dva svjetska rata i, posebno, holokausta, inter i supra nacionalni jezik, njemački, nestao, jezik koji se nekad govorio do Bukovine do Krakova, od Praga do Fikume - jezik u kojem su pisci koji nisu htjeli ili mogli imati mjesto u nacionalnoj literaturi našli slobodu izraza.
Ove nacionalne literature pokazuju malo volje da inkorporiraju kažnjavajuću lekciju holokausta, dok je iskustvo samo, premda na veoma drugačiji način, također dio njihove kolektivne svijesti. Ali osim javnih ličnosti koje otvoreno podupiru rasizam - bilo bi nepravedno bilo koga kriviti za ovo, i još nepravednije o antisemitizmu pričati kao o nečemu što je "apsorbirano s majčinim mlijekom". Primljeni antisemitizam je svakako teško breme, ali svakako nije genetsko; njegovi uzroci su ekskluzivno historijski i psihološki. Ove nacije su podnijele velike udarce vlastitom nacionalnom dignitetu i godinama su se borile za opstanak kao nacije. Na karakterističan i svakako originalan način, one su otkrile antisemitizam kao korisno oružje u toj borbi.
Oscar Wilde, koji je u još uvijek naivnom 19. stoljeću bio zatvoren zbog interpretacije svoje slobode samoodređenja, u jednom od svojih eseja kaže: "‘Spoznaj sebe’ napisano je na vratima starog svijeta. Na vratima novog svijeta treba pisati ‘Budi što jesi’".
Naše iskustvo, svakodnevno nam govori da upravo "novi svijet" ovo čini nemogućim. Ipak, ne trebamo tražiti više od onoga čemu Nietzsche posvećuje cijelo poglavlje u svojoj izvanrednoj knjizi Ecce Homo; postati što jesmo, slijediti našu sudbinu, i iz nje izvlačiti ispravne zaključke, bez obzira kako oni mogu biti gorki. Moguće je da nas ta želja za slobodom samoodređenja nigdje ne odvede. Za pisca, kojem je jedan jezik, onaj na kome piše, uvijek privilegija, teško je priznati da, što se njega tiče, jedan jezik je kao i drugi i nijedan od njih zaista nije.
U stvarnosti, ja pripadam jevrejskoj književnosti koja je postala u istočnoj i centralnoj Evropi. Ova literatura nikad nije napisana na jeziku neposrednog nacionalnog okruženja niti je ikada bila dio nacionalne literature. Razvoj ove literature možemo pratiti od Kafke i Celana i do njihovih nasljednika. Sve što treba da uradimo jeste da istražimo literaturu raznih emigranata. Ova se literatura, najvećim dijelom, bavi istrebljenjem evropskih Jevreja; njen se jezik može mijenjati, ali koji god da je jezik, ne može se zvati maternjim jezikom. Jezik na kome mi govorimo živi dok ga govorimo. Jednom kad zašutimo, i jezik je također izgubljen - osim ako se jedan od većih jezika ne sažali i ne prihvati nas pod svoje krilo, kao što je to bilo u pieta slikarstvu.
Danas je najizglednije da će to uraditi njemački jezik. Ali i njemački jezik je također privremeni azil, noćno sklonište za beskućnike. Dobro je ovo znati, dobro je napraviti primirje sa spoznajom da pripadate onima koji ne pripadaju nigdje. Dobro je biti smrtan.
Imre Kertesz
S engleskog prevela: Edina Bećirević
